ZAGREBAČKO KRVAVO LJETO

Zagrebačko krvavo ljeto 1945. od svibnja do kolovoza obilježeno je mučilištima i stratištima na području grada i bliske okolice. Koljači sa šajkačama, "lajbek milicionari" i pripadnici VI. ličke divizije odradili su dio posla "etničkog i kulturološkog čišćenja" hrvatske prijestolnice. Nakon tih masovnih ubojstava ubijanje se i dalje nastavilo.

Pronalaskom autentičnih dokumanata konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetljena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele vlastito smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom." Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su, naime, kako su iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika i markuševačke narodne "lajbeke". Na kraju se tobožnja "zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti" ipak pokazala istinitom. Na priloženoj sačuvanoj fotografiji spomenute milicijske jedinice jasno se razabiru dijelovi njihove vrlo čudne odore.

Takozvani "lajbek milicionari" nosili su ustačke hlače "kaki" boje, bijele košulje i šarene prsluke "posuđene" od markuševačke narodne nošnje, crvene"kaubojske" marame, a na glavi "šajkače" s crvenom zvijezdom. Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dobrovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naredbi polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića, zvanog Stevo, a izgled odore osmislio je načelnik OZNE za grad Zagreb "narodni heroj" i psihopatski ubojica Marijan Cvetković. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI. ličke divizije. Milicionari su bili smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama, Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi. "Radno" vrijeme im je bilo "tipično oznaško"- 24 sata ubijanja, a potom 24 sata odmora.

LAJBEKI "ČRLENI" OD KRVI ZAGREPČANA

"Lajbeki" su obavljali sljedeće zadaće: Po naredbi ili u prisutnosti "operativnih oficira" OZNE upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijela grada i u stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na "likvidaciju" cjelokupne imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom "obezbeđivali" useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga upadali su i u stanove tzv. "narodnih neprijatelja", ritualno pred čitavom obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali satove, zlatninu i umjetnine, te uhićene "neprijatelje" sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i proplanaka na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazio u selu Gračani u rekviriranoj kući Radić, u Gračecu br, 15, a manjim dijelom u rekviriranoj kući Haramija, u Lonšćini br. 25. Veliki podrum rekvirirane kuće Bešić služio je kao mučilište za uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena. Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. "Lajbek milicionari" i vojnici VI. ličke povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene odrezanim muškim spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim očima, te njihov sadržaj u dvorištu polijevali benzinom i spaljivali.

Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog unakažavanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem partizanskih kola u "štapskom" dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i mlade žene držane su stanovito vrijeme na životu da bi u svojevrsnom "gračanskom bordelu VI. ličke divizije" pružale seksualne usluge partizanskim oficirima koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turnuti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je "bordelu", nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II. armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimnjen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve, zatvorenom Mili Budaku.

"PA NEKA ZAGREPČANI I DALJE GLASUJU ZA KOMUNISTE"
HRVATSKO SLOVO, petak, 4. veljače 2005.

(Istaknuo K. H.)

Dr. Zoran Božić