KEVINA JAMA (6.)

22.06.2015.

Zločinci će svoj teret nositi zauvijek

Mama se odlučila na povratak u Kaštela.

Nije nam dopustila da nosimo crninu kao što je običaj. Možda iz prkosa.

“Crnina je vanjski znak tuge. A tuge nam je dosta u srcu.”

U svoj svojoj žalosti brinula se o nama ne samo fizički.

“Ne dopustite da vam u srcima zavlada mržnja jer onda postajete neljudi. Svaka mržnja ubija dušu i srce. A najvažnije je spasenje duše. Molimo za oca, nemojmo ga zaboraviti a zločinci koji su to učinili svoj teret će nositi zauvijek.”

I bilo je tako. Puno godina nakon opisanih događaja dugovi su počeli stizati na naplatu. Naime, Kaštela su mala mjesta, sedam povezanih sela uz more. Manje – više svi su se tada međusobno znali i tajne se nisu mogle dugo čuvati. Tako je misterija nestanka moga oca dobila i svoje počinitelje, naredbodavce i izvršitelje. Mi smo znali za njih, a i oni su znali da mi znamo.

Martin Stipoljev zvan Tikvica umirao je u teškim bolovima. Osjećajući da mu se bliži kraj, poslao je prijatelja Jakova Jakovca iz Kaštel Starog našoj mami s molbom da dođe do njega i da mu dade oprost. Ona je odbila doći mu u posjetu nego mu je po istom glasniku poslala poruku:

“U ime djece i moje, ja sam ti oprostila, a ti to raščisti sa svojom savješću.”

Nije umro lako. Rak ga je rastakao, bolovi razdirali pa je sam pokušao prekratiti si muke.

Josip-Bepo Babin partizanski general, 1943. godine alfa i omega u Kaštelima. On je odlučivao o životu i smrti svojih susjeda i suseljana. Ni njemu nije dano da ljudski umre. Grižnja savjest učinila je svoje. Prerezao si je žile na rukama a potom se bacio u more kod hotela “Palace” u Kaštel Starom. Sutradan su njegovo truplo našli kako pluta pod Čiovom.

Križni put sina “narodnog neprijatelja

Brat Drago bio je tada u Zagrebu gdje je pohađao Tehničku školu. Za vrijeme školovanja živio je kod našeg strica Antona. Stric je imao stan i kancelarije predstavništva firme “Braća Stude” u Mrazovićevoj ulici.

Drago je za ubojstvo oca saznao sasvim slučajno, od jednog poznanika Kaštelana, negdje oko Božića. Odmah nam je javio da dolazi kući. Znali smo kad dolazi parobrod (iz Zagreba se tada putovalo vlakom do Metkovića ili Ploča a potom brodom do Splita). Mama i ja smo otišle u Split kod očeve sestre Slavke Nikolić. Na brodu ga je dočekala rodica Miljenka i dovela do tete gdje smo ga mi čekale. Mama i teta Slavka su ga na koljenima molile da ne ide u Kaštela i da se ne osvećuje. Na jedvite jade su ga namolile te se on nakon tri dana vratio u Zagreb.

Kao sin “narodnog neprijatelja” on je prošao svoj Križni put. O toj Kalvariji ćete čitati kasnije.

Svijet nije crno – bijel. Niti je samo jedna strana dobra a druga loša. Za vrijeme rata svašta se događa. Tako je bilo i u tom ratu.

U Kaštelima smo nastavili živjeti kako smo mogli. Našu tugu čuvali smo u sebi kao i mnogi drugi. Naučili smo se na ratne uvjete. Pa, već su prošli Talijani, pa partizani a sad su svoja pravila uveli Nijemci i ustaše. Prijatelji nam pokušavaju biti pri ruci a neki okreću glavu od nas ako već ne mogu izbjeći susret na ulici. Tako je i s drugim obiteljima čija je sudbina slična našoj. Najodaniji našoj obitelji nepokolebivo je ostao Ante Danilo sa svojom obitelji. Pomagao nam je kad je bilo najpotrebnije, kad su se drugi iz straha ustručavali. Nikad im to nećemo zaboraviti.

Deja vu

Veljača 1944. godine, jedan sat po ponoći. Mrkla noć. Cijelo selo spava. Odjednom lupa na ulaznim vratima i povici:

“Otvaraj!”

Iz kreveta skačemo kao u bunilu. Nije li to noćna mora? To se već dogodilo, nemoguće je da je ovo istina. Ovo mora da je ružan san.

“Otvorite vrata!”

Vika i udarci ne prestaju. Brzo se razbuđujemo. Svi – mama, Mande, Mira i ja – trčimo do vrata. Mama je otvorila samo prozorčić na vratima. A pred njima, s puškama stoje dvojica ustaša a iza njih dva njemačka vojnika. Slična situacija kao prije nekoliko mjesec. Samo su odore druge. Žele ući.

“Što hoćete?”

“Moramo pretražiti kuću. Imamo dojavu da unutra skrivate obitelji komunista.”

Mama se odlučno, kako ona zna, ustobočila na vratima rukama naslonjenih na bokove.

“Neću otvoriti. Tako su mi došli partizani i odveli muža. Nikad ga nisam više vidjela. Možete ući samo silom. Ako ne vjerujete meni, idite Načelniku općine i pitajte ga je li ovo istina. Mislite li da bi mogla štititi te komuniste nakon onog što su nama učinili?”

Oni prijeteći skinu puške s ramena. Malo ih je zatekla situacija. Nisu naučili da im se netko suprotstavi.

“Možete me ubiti. Drugačije nećete ući”, – nije se mama dala smesti.

Ona dvojica ustaša se pogledaju. Ovakav nastup civila prema njima nije im bio uobičajen. To ih je potaklo da provjere priču. Jedan od njih ode do načelnika (tada je to bio Ante Škarica-Živkov). Brzo se vratio, jer Škaricina kuća nije bila daleko od naše.

“Istina je što je rekla. Muža su joj ubili partizani.”

To im je bilo dovoljno. Uz ispriku su se povukli. Ali su na odlasku rekli:

“Prijavio vas je netko iz sela.”

Naravno da je potkazivač mogao biti samo netko domaći. Od kuda bi oni, došljaci, to mogli znati? U selu se dobro znalo tko je s kim kakav i tko kome pomaže.

Na tome je završila ta epizoda. A mogla je i drugačije.

Naime, na zadnjem, trećem katu naše kuće zaista su bili oni koje su tražili. Kako smo se mi kod prijatelja skrivali nakon ubojstva oca, tako su sad, dolaskom nove vojske, u opasnosti bili neki drugi.

Skrivajući se od nove vlasti kod nas su spavale: Marija Jurčev-Šejo i njena dva sina dok joj je muž Ante bio u partizanima te Marija Kuzmanić-Gvozden sa sinovima Vinkom i Petrom čiji je brat Frane također bio u partizanima. Obje su bile aktivistice AFŽ – a, ali našoj mami, unatoč svemu, to nije smetalo. Nije zaboravila da su nam to prvenstveno prijatelji kojima treba pomoći.

Autor: Filomena Filka Ratković

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.