Mir dušama njegovim

Došlo je vrijeme da se napokon oko jame nešto učini. Nešto što će je trajno obilježiti kao mjesto stradanja nevinih. U euforiji osamostaljivanja Hrvatske puno se je obećavalo, mnogi su se zaklinjali da će stvari oko jame rasvijetliti, da će je na neki način obilježiti, ali sve je stalo. Ograđena običnom žicom, ni po čemu se nije moglo zaključiti što nama i mnogim drugima predstavlja. Razumljivo je. Hrvatska nam je napadnuta, krvavi rat je trajao, važnije stvari su se radile.

No, ja ipak nisam htjela više čekati i odlučila sam nešto ozbiljno poduzeti. Namjera mi je bila da se to stratište dostojno, makar skromno, obilježi, kao podsjetnik na mrtve i upozorenje živima.

U razgovoru s predsjednikom Općine te drugim bitnim čimbenicima u Kaštelima dogovorili smo se što i kako poduzeti. Iako sam, a ne samo ja, neopisivo željela da se Kevina jama obilježi, nisam od toga htjela napraviti predstavu.

Kako sam znala da se priprema sjednica Poglavarstva, na tu sam im temu poslala pismo, nastojeći unaprijed ograničiti ambicije nekih koji bi mogli to iskoristiti u vlastitu promociju. Tekst pisma naslovljenog na Gradsko poglavarstvo Grada Kaštela donosim u cijelosti:

“Ove godine, u rujnu mjesecu, navršava se 50 godina (1943 – 1993) tragedije znanih i neznanih žrtava Kevine jame u Radošiću.

Zahvaljujući prijedlogu i inicijativi g. Veselka Andromaka, ondašnjeg predsjednika općine Kaštela, koncem 1992. g. Prihvaćeno je od općine Splita, Solina, Trogira i Kaštela da se to mjesto, dostojno njegova značenja, obilježi.

Međutim, mi potomci stradalnika shvaćamo našu domovinsku ratnu situaciju i besparicu, a u želji da se to do 25. rujna obilježi, molimo gornji naslov da to učini skromno, s jednim kamenim križem, toliko da se napokon ukaže na tu jamu kao grobnicu.

Sutra kad naša domovina bude slobodna, kada rat završi, može se razmišljati o podizanju kapelice, kao što je predlagano. Nadamo se da ćete našu molbu na vašoj prvoj sjednici razmotriti i sprovesti u djelo.

U ime potomaka žrtava Kevine jame i znanih i neznanih, ostajem sa štovanjem.”

Jama je postala grob

Na sjednici održanoj 15. lipnja 1993. godine Gradsko poglavarstvo donijelo je Zaključak o obilježavanju spomena na žrtve Kevine jame te imenovalo Inicijativni odbor u koji su i mene uključili. Odbor je odmah dobio zadaću da što prije pripremi prijedlog za uređenje okoliša, postavljanje spomen – obilježja i organizaciju spomena.

Napravljeni su nacrti, dobivene dozvole i zemljište. Naime, zemljište oko jame dijelom je bilo upisano kao “Općenarodna imovina pod upravom Mjesnog narodnog odbora Radošić” a dijelom kao privatno vlasništvo.

Projektom je predviđeno da se napravi suhozid od grubog neobrađenog kamena, onakav kakvima se ograđuju polja, te vrata na njemu. Zid bi, u obliku nepravilne kružnice okruživao otvor jame. Napravit će se i nekoliko stepenica, da se olakša prilaz samom otvoru. S vanjske strane, između suhozida i ceste postavit će se kamena gromada s natpisom KEVINA JAMA.

Križ od klesanog kamena postavit će se na živom kamenu kao prirodnom postolju s natpisom:

1943 – 1993

POKOJ VJEČNI

DARUJ NJIMA GOSPODINE

Glavninu financijskih sredstava osiguralo je Gradsko poglavarstvo Grada Kaštela. Znatnu pomoć u tome pružili su Zračna luka Split, Rasadnici Jadro te udruge “Lijepa naša” i “Bijaći”.

Dana 25. rujna 1993. godine, na pedesetu godišnjicu ubojstva našeg oca, održana je Sv. misa na platou pokraj jame. Toga dana smo u novine dali slijedeće sjećanje:

Ovjenčan krunom mučenika završio je

svoj čestiti život u zloglasnoj Kevinoj jami

kod Radošića 25. rujna 1943. odani sin

svoje domovine Hrvatske

VLADIMIR STUDE

Iz Kaštel – Novog

Vjerujemo da ga je Gospodin nagradio na

kraju njegova životnoga križnog puta.

Molitvom i zahvalnošću sjećaju ga se:

Kćeri: Neda, Mira, Filka; unuci: Vladimir,

Siniša, Vladimir, Radovan, Dražen, Katarina,

Ida i Bruna; praunuci: Ivan, Miran, Roko,

Nikolina, Luka, Antonija, Toma, Vladimira,

Mislav, Tereza, Ana, Frane, Hrvoje, Ivančica

I napokon. Nakon pedeset godina jama je postala grob.

SUBNOR se odavno prestao javljati. Čak se tako više ni ne zovu. Valjda su se posramili svoga imena. Ni njihovi članovi sebe ne nazivaju borcima. Sad su “antifašisti”. Zanimljivo, potpuno su zaboravili da su se borili u “socijalističkoj revoluciji”.

Čak su se počeli buniti protiv pretvorbe u gospodarstvu kao da je nisu oni izmislili. Doduše, onda se to zvala “konfiskacija”.

Mi, obitelji žrtava, sada imamo uređeno mjesto gdje možemo položiti cvijeće i upaliti svijeću. A “humanisti”? Neka se sami nose sa svojom savješću





Autor: Filomena Filka Ratković Petak, 12. lipnja 2015. u 08:00